Nekoliko zapažanja:

O RUSIJI SADA

UVOD PREVODITELJA

Ovaj uradak o Rusiji – vidi O RUSIJI SADA -- ima veliko značenje sam po sebi, ali posebno za Hrvatsku (i neke susjedne zemlje), jer je u mnogome usporedna crta s događanjima u našoj zemlji i s našim prelaskom „iz planskog gospodarstva na tržišno“. I u našu su zemlju nahrupili strani 'carpetbaggers' – „lovci u mutnom“ i solili i sole nam pamet lupajući nas po glavi s tom „blesavom“, besmislenom frazom“ prelaska „iz planskog gospodarstva na tržišno“. Kao i u Rusiji pod krilom stranih 'carpetbeggars'-a ohrabrio se i domaći soj, pa zajednički opljačkaše i pljačkaju Lijepu našu „gotovo do kosti“.

Tu su i odgovori kako je moguće da je do toga došlo u ovakvim basnoslovnim razmjerima. Jer, nisu samo 'carpetbeggars'/“lovci u mutnom krivi“, već, kako to uradak o Rusiji pokazuje, samo društvo, mi sami, jer gotovo i u većini prihvaćamo besmislice kao ovu navedenu i utjelovljujemo ih u svoju svakodnevicu.

Uradak (ponovno) obrađuje opis krize, koja nas sve tišti, u znanstvenom okrilju „Trostruke krivulje“. Pa kako je moguće da kad nas svakodnevno satima obasipaju krizom i 'mjerama izlaska iz krize' niti jedan jedini put ama baš nitko ne spominje „Trostruku krivulju“, ne spominje alternativu „kreditnog sustava“ (koje ovaj uradak povezuje i njima ukazuje na 'mjere izlaska iz krize')?

Citiram neke odlomke u kojima svatko pametan može razabrati usporednice s nama.

VIDI: CITATI na kraju dokumenta.

U našoj 'areni' gdje se još uvijek ponašamo kao gladijatori i ubijamo jedni druge za volju i zabavu carstva, imamo gladijatore bosanske Hrvate i Bošnjake, bosanske Srbe, hrvatske Srbe i Hrvate itd. Hoćemo li ikad odrasti, prestati biti gladijatori i uništiti carstvo i carsku ideologiju? Slučaj naših generala i t.zv. Haaškog sudišta pečat je carske politike, jer smo svjedoci da još uvijek carski palac odlučuje sudbinu agresora i branitelja, a ne pravda ili volja naroda. Volja naroda dolazi u obzir kad carstvo velikodušno dopusti narodu (kao i u slučaju Rimskog carstva), da odluči svojim palčevima. I to samo kad je carstvo sigurno da smo dovoljno zaglupljeni i ne ćemo okrenuti palčeve protiv sustava „kruha i igara“ ili kad im ishod nije važan, odnosno svaki ishod im pogoduje.

Svijet. Mi ne živimo više samo kao dio Hrvatske ili obližnjeg područja. Mi smo dio svijeta i moramo uvijek svoje osebujne probleme i odlike uvijek stavljati u usporedbu s uspješnim i pozitivnim razvojem ideja i slično širom svijeta.

Demokracija. Demokracija nije brojenje glasova. Razvidno je da sve budale broje glasove, broje ljude. To ima određeno značenje i snagu. No prebrojavanje ljudi i glasova nije način poimanja povijesti ili ovog što se sad događa oko nas. Na primjer prebrojavanje skandala i afera nije način – broj afera je značajan utoliko što može biti odraz stupnja korupcije sustava. On znači dekadenciju sustava i opasnost propasti tog sustava i svega oko njega. No sam broj nije važan! Važni su individualni umovi. Stvaralačke moći uma pojedinca su važne. Dvije umne osobe sposobne stvaralačkog (za razliku od pragmatičnog) razmišljanja su vrijedniji od tisuću partijskih umova. Jer samo ljudska bića koja znaju misliti, sklona raditi na osnovu stvaralačkih načela, sposobna su stvarno donositi odluke koje rješavaju stvarnu krizu. Umjesto toga obasipaju nas statistikama, ustvari vrstom prebrojavanja kod koje um može mirno ići na pašu ili spavati. A važna je samo kvaliteta dijela populacije koja misli.

Ideja demokracije je, dakle, prenaglašena. Demokracija nije pravo glasa. Oduzimanje prava glasa je nijekanje demokracije. No pravo glasa nije ostvarenje demokracije, načela demokracije. Načelo kako preživjeti (kao narod) nije demokracija, nije (javno) mišljenje. Javno mišljenje je obično uzrok propasti civilizacije. Samo stvaralačka moć uma čovjeka je razlika čovjeka od majmuna – stvaralačka moć Klasične kulture, Klasične znanosti uzrok je napretka planeta. Bez stvaralačke sposobnosi, čovječanstvo je osuđeno biti samo drugačiji majmun!

Razlika je dakle, da li prebrojavamo ljude ili majmune? Ljudi su važni (t.j. broje se) kad misle, kad na njih utječuju ljudi koji misle. Odsudna stvar civilizacije su, dakle, ljudi koji kompetentno misle.

Svjesni, intelektualni proces, posebno stvaralački proces vlada svijetom, a tu ubrajamo znanstveni napredak, povećanje produktivnih moći radne snage, koje je rezultat stvaralačke moći uma. Aktivan izraz stvaralačke moći razuma uvijek je bio ograničen na mali postotak ljudi. Oko tog malog broja ljudi, koji kreativno razmišlja, širi se rezonancija na velik dio populacije, koja reagira na tu vrstu vodstva. Ne samo na takve žive vođe, već i baštinu vođa koji su mrtvi, koji su bili pokretna sila i dali poriv stvaralačkim otkrićima. Baš kreativni čovjek pojedinac vodi društvo i određuje ishod društva, a ne broj glasova. Ako je broj glasova u suprotnosti s vodećim pojedincima koji imaju prave ideje, društvo se strmoglavljuje u ponor, ili ide prema tome. A mi već dugo živimo u društvu koje srlja u ponor. Razlog je poslijeratna kultura, kultura „Autoritarne ličnosti“ i „Kongresa za slobodu kulture“ , utjecaj egzistencijalizma, utjecaj svega što je popularno i to je uništilo društvo. Ne broj ljudi, već borba snaga koje koriste masu priglupih ljudi pri pokušaju da razbiju manju masu ljudi koji nisu glupi.

Trik je, onda, ljudi koji nisu glupi često moraju predusresti okolnosti i nadahnuti ljude da se uhvate u koštac s vlastitim problemima, koje raspoznaju kad se predstave rješenja nasuprot sadašnjih mjera određenom broju ljudi i potakne ih se da to usvoje. Prema tome, nije važno za što ljudi gasuju, već sposobnost mobilizirati ljude, da promjene svoje ponašanje, na kreativan način, te reagiraju na šaku ljudi, koja stvarno misli te time ostvare rješenje problema. Pod uvjetima krize mali broj ljudi uspijeva navesti velik broj ljudi da u krizi shvate činnjenicu da nemaju šanse ako nastave istim putem, te postanu uvjereni da trebaju prihvatiti ideju promjene i promijeniti se. Možemo reći. Pravi, pošteni ljudi trebaju koristiti mehanizam demokracije da gomilu grješnika, zvanih „obični, pošteni građani“, koji su glupi uvjere da prestanu biti glupi (i gladijatori!). Pa kad ljudi odluče da taj osjećaj ne biti više glup postane ugodan i prijatan, zovu to domoljubljem. To je tajna demokracije.

Ekonomija. Sad se nalazimo u okolnostima propadanja cjelokupnog sustava, gdje cjelokupno obuhvaća i Hrvatsku. Autor članka o Rusiji je to prorekao, točno ovo stanje u najmanju ruku pred više od godinu dana. A samo nekolicina ljudi među vodećim ekonomistima razumiju to što je uradio svojom prognozom, jer, po njemu, ljudi ne znaju što je ekonomija/gospodarstvo. Autor je stalno predstavljao „Trostruku krivulju“ od 1996., kao formulu koja jedina daje razumijevanje ovog što se zbiva sa svjetskim monetarno financijskim sustavom. Samo nekoliko ljudi na planetu znaju barem nešto o Trostrukoj krivulji. No oni je ne razumiju, a znak nerazumijevanja je to što ju ne koriste. Svi drugi vode se prebrojavanjem, računovodstvenim metodama a ne Trostrukom Krivuljom. Novac ne upravlja Svemirom! Dokopati se novca nije uspjeh. Sad u svijetu, zbog spašavanja financijskog sustava (ustvari spašavanja krivaca krize, ili bolje rečeno lopova i kriminalaca) ima novca kao nikad prije, imamo upravo poplavu novca. Razbacuju se bilijarde novca, a šta je taj novac učinio za nas, za raju? Je li nam stavio ijedan obrok na stol? Nije.

Dakle, nije novac, već načela. A samo šaka ljudi na planetu stvarni su lideri koji pružaju smjernice i vodstvo na temelju zakonitosti, načela. Samo takvi vođe, odnosno njihov nedostatak, ili broj ljudi koji su nekompetentni kao lideri na položajima gdje bi lideri morali biti – baš to je problem!

Još jednom, civilizacija ne počiva na zbrajanju broja nacija ili broja ljudi. Ljudsko društvo ovisi o stvaralačkim moćima ljudskih bića, moćima koje se aktivno koriste, gdje mali broj ukupnog broja ljudi vodi društvo. No društvo funkcionira na osnovi sudjelovanja čitave populacije i razvoja cjelokupne populacije na osnovi tih načela stvaralaštva, koje zovemo Klasična umjetnost, Klasična znanost, Klasično poznavanje povijesti. Ne počiva na takozvanim 'činjenicama' i (njihovoj) statističkoj obradi (prebrojavanju).

Mi narod, We the People. Uzor koji trebamo slijediti, je Američka ustavna republika, jedini primjer koji je nastao kao odgovor na životinjski sustav carstva i uspješno mu parirao. To je bio uzor Republike Benjamina Franklina (Očeva Republike), Washingtona, Lincolna i Franklina Roosevelta. A sad je došlo vrijeme da taj sustav pobjedi i ukloni carstvo s ovog planeta. Za razliku od carstva, vrhovna vlast smo Mi, narod, We the People, a vlade dobiju mandat –a istinski mandat se računa kao mandat samo kad značajno više od 50% cjelokupnog biračkog tijela da svoj glas za taj mandat—da koriste poluge vlasti za dobrobit naroda, a ne prvo za svoju dobrobit pa onda, ako što ostane, za raju. Kad glasa manje od 50% biračkog tijela, onda vlada de facto nema mandat. Vlast nikad nisu nikakva nadnacionalna tijela, kao Europska unija, Haaško sudište i slično, svi oni moraju biti podređeni vrhovnoj vlasti, Mi narod (u). U sad popularnoj Predsjedničkoj utrci, bjelodan je imperijalni mentalitet budućih vođa i podanika. Vođe iznose svoje planove podanicima, a podanici onda razmatraju kome će i kako okrenuti svoje palčeve. Mi narod smo zaduženi reći i narediti svojim vođama što moraju raditi za nas. Ti 'vođe' sad se oslanjaju samo kako nasamariti podanike u prebrojavanju glasova, a ne pokušavaju naći načina kako razviti u narodu osjećaj za pravu stvar (znanstveno kulturni napredak) i dobiti od naroda mandat za to.

CITATI

„Za gotovo sve države i narode ovog planeta posljedica te promjene može se sad prilično točno opisati kao zlo po svojim učincima, ako ne, u svakom slučaju, izazvano točno u skladu s posebnom nakanom te zemlje. Kakvagod bila nakana pokrovitelja ove grabežljive ludosti predlažući time poboljšati neko gospodarstvo opljačkavši ga kroz jedno desetljeće do kosti, kao što su to učini 1989. g. Europi istočno od francuske granice s Njemačkom, ishod je bio, od slučaja do slučaja, takav da je sam učinak bio monstruozno zlonamjeran, ne samo za nacije u ciljanim planovima Thatcherice, Mitteranda i Georgea H.W. Busha već i po čistom učinku na cjelokupan svijet.

U tom smislu možemo i moramo obraditi postojeće uzroke nastojanja svake nacije kao studiju primjene loših gospodarsko političkih mjera.

Primjene uistinu zlih, sadašnjih političko ekonomskih mjera Britanske monarhije i njenih sljedbenika u SADu danas, moraju se proučiti u smislu njihove podudarnosti s namjeravanim, demografskim učinkom, poželjnim u pro-genocidnoj praksi Britanskog carstva i njegovih prešutno izdajničkih američkih suučesnika s „Wall Street“-a danas.“

'Demografski učinak' osjećamo mi svi, ali ga uzimamo mirno i zdravo za gotovo, pa kriza je, svi moramo stisnuti kaiš (i skapati od neimaštine, ako treba)!

„Ako se nanovo poduzme pažljivo razmatranje čitavog raspona globalno raširene europske civilizacije od Peloponeskih ratova, nikad nije bilo značajnijih ratova a da nisu bili proizvod nakane imperijalističkih sila, kao drevnog Rima, Bizanta i Mletcima upravljanih Normana, ratovi koji su obično pripravljeni da bi doveli do namjeravanog uzajamnog oslabljenja dvaju ili više gladijatorskih sila, a namjeravan učinak bio je ojačanje relativne imperijalne sile imperijalnog gospodara. Ti su ratovi, koje je među namagarčenim protivnicima podgrijavala upravo nakana, prouzročiti uzajamno slabljenje moći svake i svih nacija, koje su izgledale da predstavljaju izazov namjeravanom, ili carujućem, monetarističkom obliku nadnacionalnog monetarističkog sustava.

Savršen moderni primjer carstva je takozvani Sedmogodišnji rat, koji je postavio anglo-holandske pomorske interese kao globalnu silu nametnutu kontinentalnoj Europi, ili dva takozvana „svjetska rata“ koji su ustvari bili, kao što je to Bismarck naglasio za prvi slučaj, kao „Novi Sedmogodišnji rat“. Izraelsko-arapski sukob, naprimjer, nije ništa drugo do ritualni obrazac krvoprolića između, uglavnom, Arapa i Izraelaca, gdje se bore izraelske i arapske budale u modernoj Neronovoj areni, kao gladijatorska natjecanja organizirana za britanski imperijalni užitak i probitak.“

„Katastrofa koju je pretrpjela Rusija tijekom 1980.-ih bila je izbježiva, no najgore tek dolazi, i to kao posljedica odluka nametnutih kontinen-talnoj Europi u 1989.-1990.-oj pod namjerno divljačkim naredbama britanske premijerke Margareth Thatcher i francuskog Predsjed-nika François Mitter-anda, uz odobravanje američkog Predsjednika Georgea H.W. Busha. Ta odluka tih troje nije imala namjeru samo uništiti Njemačku, korak po korak, već staviti čitavu zapadnu i srednju Europu u položaj da budu žrtve londonske politike, razvoj događaja, koji je bio glavno sredstvo masivne pljačke Rusije, i samo nešto manje divlji prema većini ostatka istočne Europe. Namjera Londona, već tada bila je dovesti svu zapadnu i srednju Europu pod okrilje Britanske diktature, koja se sad naziva „euro“, i u sprezi s tim uništenje Rusije.

Imperijalistički London i njegovi ortaci su tada „naučili zarobljenog medvjeda da pleše“ za britansku zabavu. Ples se zvao pomak s „planskog gospodarstva na tržišno gospodarstvo“. Ples se zvao pomak s „planskog gospodarstva na tržišno gospodarstvo“. Rusiju [Hrvatsku?] su naučili plesati, korak po korak, na melodiju te besmislene rečenice.“

„Upravo pod uvjetima ustvari ispiranja mozgova ruskoj naciji za vrijeme najgorih od 1990.-ih godina ta je blesava parola i još gluplje koncepcije navodnog pomaka „s planskog gospodarstva na tržišno gospodarstvo“ poslovično prevladala ulicama, i nebu pod oblake rastućim stanarinama Moskve. Taj jezik „s planskog gospodarstva na tržišno gospodarstvo“ nije imao racionalnog značenja, no bio je ritualna vrsta orwellovskog pjeva kojeg su okupacione sile zapovjedile. Ta nametnuta uporaba ove u biti znanstveno besmislene parole postala je litanija duhom slična onoj koju vjernici mole u legendarnoj posjeti Jonathan Swiftovog Gullivera Laputi. Riječi i rečenice korištene u usvojenim litanijama gotovo poslije-ruske Rusije, bile su u biti više nego besmislene, liturgija religije propisane iz Londona, koja nije imala svog vlastitog boga.“

„Pogledajte! Sama riječ „slobodna trgovina“ podrazumijeva strastvenu odanost uvjerenju da novac i cijena trebaju carevati nad mnogim nacijama, neovisno o kontroli nacionalnih vlada. Odatle slobodna trgovina je drugo ime robovanja imperijalnoj monetarnoj sili. Odatle: zahtjev da se Rusija ponizi usvajanjem blesavog pojma pomaka „iz planskog gospodarstva na tržišno gospodarstvo“. Razmotrite učinak tog opakog vjerovanja. Ispitajte podatke koji odgovaraju, od po prilici 1989.g., onom što sam prikazao kao pedagošku sliku „Trostruke krivulje“: kao univerzalnu fizičku zakonitost ekonomije, koja pruža kontrast, danas, između monetarne, financijske i fizikalne efektive (mase).

Pedagogija „Trostruke krivulje“ bila je heurističko pomagalo koje sam stvorio i koristio od siječnja 1996.g., da bih oslikao odsudnu zakonitost ekonomije u modernoj primjeni na najjednostavniji i najtočniji mogući način: „Trostruka krivulja“, koju sam smislio za prikazivanje u siječnju 1996., s nakanom, tada kao ključnu sliku svoje američke predsjedničke kandidature Demokratske stranke te godine. „Trostruka krivulja“ daje kontrast spleta rastućeg monetarnog optjecaja, relativno s istodobnim financijskim protokom, prema relativnom fizičkom prinosu po glavi i po četvornom kilometru. Sva moja prognoziranja od tog vremena koristila su tu usporedbu kao način prikazivanja ubrzavajućeg približavanja svjetskog sustava prema vrsti opće, globalne krize sloma, koja bi se mogla usporediti s „Novim mračnim vijekom“ u Europi 14. stoljeća.

Sad, do ruba tog gotovo „Novog mračnog vijeka“, kao što se moglo vidjeti u lokalnom slučaju, u Njemačkoj 1923.g. pod francuskom okupacijom, stigao je čitav planet danas. Bez poništenja monetarne „krivulje“, smanjivši time organizaciju gospodarstva na privrženost napretku znanosti u vidu financijskog kreditnog sustava i neto fizičkog napretka po glavi i po četvornom kilometru, nikakav oporavak američkog gospodarstva nije sada moguć.“

Vidi:O RUSIJI SADA